субота, 27. август 2016.

Tužna priča o tati i sinu

Ima jedna teorija koja se naziva teorija Životnog skripta, a koja kaže da većina ljudi ceo život žive svoja uverenja koja su stekli u detinjstvu. Kada na primer istrajavaju u nekom destruktivnom ili autodestruktivnom ponašanju, to je najčešće da bi udovoljili roditeljima. Sigurno ta teorija nije baš u potunosti tačna (a koja teorija jeste), ali hajde da vidimo šta je tu suština.

Kako deca donose odluke?

Pokušajte da iz dečije perspektive zamislite kako izgleda život. Imate pored sebe jednog ili dva boga, dva svemoguća stvorenja od kojih vam bukvalno zavisi život, i naravno želite da ispunite njihovu volju. A ti bogovi vas ponekad vole, a ponekad ne. 

Ako vas vole, gledaće da vas nauče da je svet lepo mesto za život, da ste vi vredno biće, a za život će vas naučiti istinu La vita e bella (Život je lep).

Ako vas ne vole, vi ćete im uglavnom smetati, otaljavaće vas, kupovaće vam poklone samo da bi vas skinuli s vrata. Vaše uspehe pripisivaće sebi, a neuspehe vašim nesposobnostima da se uhvatite u koštac sa životom ili slabim karakterom ili drugim glupostima kojima iskompleksirani ljudi dokazuju svoju veličinu.

E sad, tu je kvaka. Kada je neko veliki pa ima budalu koju mora da trpi, on nekako istrpi, jer zna da posle oblaka dolazi sunce. Dete od pet godina to ne zna i ti oblaci su njegova večnost, a to što smeta roditeljima tumači time da je on greška i da bi svet bio bolji da njega nema. 

"E draga moja, da nisam morala da se udam zbog ovoga", a taj ovaj se ćutke igra pored njenih nogu i sluša, "sad bi ja imala karijeru i ne bih morala da radim u trafici kao slepica." Ovaj sluša i razume kako bi sve bilo bolje da se on nije rodio.

"Slušaj upišanko", reče veličina posle petog prilaska sina sa crtežom, "imam ja pametnija posla nego da se bavim tvojim brljotinama. Od mene zavisi da li će hiljadu i po ljudi primiti platu sledeći mesec." Upišanko je shvatio da ne treba da smeta, a tu noć se zaista upiškio. Sledećih nekoliko dana veliki tata nije hteo ni da ga udostoji pogleda.

Kažu da su okidači za suicid razni, od gubitka posla, razvoda, do slabih ocena u školi. Ali to su samo okidači. Osnova i pravi uzrok je uvek "smetanje" koje je dete protumačilo sasvim logično i zapamtilo: "da mene nema, sve bi bilo bolje...."

Đani Anjeli je živeo punim plućima, umeo je da ujutru pogleda mapu Evrope i da odabere zemlju u kojoj je sunčano da bi tamo otišao na ručak. Za njega kažu da je tvorac krilatice "dolce vita" (sladak život). Njegove su bile najlepše žene na svetu, a voleo je među ostalima Ritu Hejvort i Lorin Bekol. Silvio Berluskoni je držao njegovu sliku na stolu. Bio je prijatelj familija Ruzvelt, Kenedi, Rokfeler i blizak Endiju Vorholu. Redovno se viđao sa Fidelom Kastrom, Mao Cedungom, Josipom Brozom, a jedan od njegovih najboljih prijatelja bio je Henri Kisindžer. Ah da, bio je vlasnik Fiata, Lancie, Ferraria, Juventusa i još koječega i kojekoga.

Taj Đani je imao sina Eduarda koji je kao i svaki sin jako voleo da provodi vreme sa tatom. Ali to se nije događalo. Tata nije imao vremena za sina, bio je zauzet poslovima i slatkim životom. Više od svega želeo je da ga tata vodi na utakmicu Juventusa. I tata kao vlasnik kluba nije propuštao nijednu utakmicu, ali je sebi birao drugo društvo. Jednom, negde oko Eduardovog 12tog rođendana, tata mu je obećao da će ga voditi na utakmicu Juventusa. Eduard se danima radovao tome, ali tata se u zakazano vreme nije pojavio. Nije se ni javio. Ni dao objašnjenje. Ni izvinio. Ništa. Kao da nije imao kome.

U gimnaziji je Eduardo bio najbolji, ali tata to nije primećivao. Onda je nastavio školovanje na Prinstonu, ali u jednom trenutku nije imao snage da nastavi. Šta god da uradi zna da će tata biti nezadovoljan. Zato je pokušao da pridobije tatinu pažnju na druge načine. Odao se porocima, najviše opijatima i alkoholu. Pratili su ga skandali. Otišao je u Indiju. Počeo se zanimati za istočnjačke religije. U Iranu je upoznao Ajatolaha Hamneia i nešto kasnije je na njegov nagovor prešao u Islam.

Sve to je nanosilo štetu ugledu porodice, a najviše štetilo ugled tate Đanija. I ovaj je počeo da se pita da li je on nešto pogrešio.



Jednog dana, Eduardo je izašao iz auta na jednom mostu u blizini Torina i preskočio preko ograde. Ne zna se okidač, zna se samo uzrok.

U životu treba imati dobrog oca.

Ako ga nema treba odabrati novog.

Jer na kraju uglavnom bude volja njegova.

foto: Lazar Slavković

Нема коментара:

Постави коментар